- Prva faza povezivanja Jugoslavije na globalne mreže oslanjala se na akademske inicijative i EARN/BITNET protokole krajem osamdesetih godina.
- Ključno čvorište nastalo je na PMF-u i ETF-u u Beogradu, gde je kroz formiranje YUnic-a uspostavljena prva funkcionalna IP veza uprkos geopolitičkim turbulencijama.
- Uvođenje sankcija UN-a 1992. godine dramatično je prekinulo zvanične kanale komunikacije, primoravajući domaće inženjere na tehnološku snalažljivost i održavanje 'sivih' linija sa svetom.
Uvod: Tehnološki horizonti na pragu izolacije
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog veka, svet je prolazio kroz epohalnu transformaciju. Dok je Tim Berners-Li u CERN-u postavljao osnove onoga što će postati World Wide Web (WWW), a globalna naučna zajednica ubrzano usvajala TCP/IP komunikacioni protokol, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) nalazila se na dramatičnoj geopolitičkoj prekretnici. Unutar tog paradoksa – gde se s jedne strane odvijao proces duboke unutrašnje političke i ekonomske dezintegracije, a sa druge nezadrživa globalna digitalna integracija – grupa entuzijasta, inženjera i naučnika sa Beogradskog univerziteta započela je pionirski poduhvat digitalnog povezivanja zemlje sa svetom.
Uspostavljanje sistema koji će kasnije postati poznat kao yunic akademska mreza srbija predstavlja svedočanstvo o vremenu u kojem su stručnost, vizija i lični kontakti nadvladali birokratske prepreke i tehnološki embargo. Ključne tačke ovog razvoja bili su Elektrotehnički fakultet (ETF) i Prirodno-matematički fakultet (PMF) u Beogradu, institucije koje su iznedrile kadrove sposobne ne samo da razumeju kompleksne mrežne arhitekture tog vremena, već i da ih fizički implementiraju u uslovima ekstremne oskudice.
Akademski koreni: EARN, YU-PAK i rani protokoli
Pre nego što je klasični internet, baziran na TCP/IP protokolu, postao standard, povezivanje računarskih sistema u Jugoslaviji zavisilo je od sasvim drugačijih tehnoloških paradigmi. Tokom osamdesetih godina, primarni način mrežne razmene bio je baziran na nacionalnoj mreži za prenos podataka sa komutacijom paketa, poznatoj kao YU-PAK, koju je razvijala tadašnja Zajednica jugoslovenskih PTT-a na osnovu međunarodnog standarda X.25 1.
EARN / BITNET
(Protokol: NJE/RSCS | Hardver: IBM Mainframe | 9.6 kbps)
| (Preko zakupljenog analognog voda) v
YU-PAK (X.25) (Javna mreža sa komutacijom paketa PTT-a)
v
ETF / PMF / RCUB Beograd (Lokalna čvorišta: DEC VAX, MicroVAX sistemi)
Ipak, za naučnu zajednicu daleko važniji korak bio je pristup mreži EARN (European Academic and Research Network), evropskom pandanu američke mreže BITNET. Povezivanje na EARN ostvareno je 1987. godine, kada je Beogradski univerzitet preko čvora lociranog na PMF-u (pod mrežnim identifikatorom YUUBGSS) uspostavio stabilnu vezu sa centralnim čvorištem u Lincu, u Austriji.
„U to vreme, komunikacija se odvijala brzinom od svega 9.600 b/s (bita u sekundi). Iako iz današnje perspektive ta brzina deluje zanemarljivo, mogućnost da domaći istraživači pošalju elektronsku poštu kolegama u Bostonu, Parizu ili Tokiju u roku od nekoliko minuta, umesto nedelja čekanja na klasičnu poštu, predstavljala je kopernikanski obrt u naučnom radu.“ 2
Ova veza koristila je IBM-ov mrežni protokol NJE (Network Job Entry), a hardversku osnovu činili su veliki centralni računari (mainframe) i mini-računari serije DEC VAX i MicroVAX, koji su dominirali računskim centrima tog doba. Iako EARN nije bio "pravi" internet u smislu slobodnog usmeravanja IP paketa, on je postavio osnove mrežne kulture, adresiranja i razmene elektronske pošte.
Rađanje YUnic-a i prva internet veza u Jugoslaviji
Kako su se bližile devedesete, postalo je jasno da X.25 i NJE protokoli gube trku sa znatno fleksibilnijim i skalabilnijim TCP/IP protokolom. Godine 1990. formira se YUnic (Yugoslav University Network Information Center), telo sačinjeno od predstavnika ključnih jugoslovenskih univerzitetskih centara (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo, Novi Sad, Niš, Titograd). Cilj YUnic-a bio je jasan: prelazak sa terminalskog povezivanja na punopravnu IP konektivnost i izgradnja jedinstvene akademske računarske mreže.
U srcu ovog projekta nalazili su se stručnjaci iz Računskog centra Univerziteta u Beogradu (RCUB) i istraživači sa smera za računarstvo i informatiku na PMF Beograd internet pioniri. Centralnu ulogu u koordinaciji pregovora sa inostranim partnerima i obezbeđivanju opreme imali su profesori i asistenti sa ETF-a i PMF-a.
Prva internet veza jugoslavija formalno je ugledala svetlost dana krajem 1991. godine. Nakon višemesečnih pregovora sa holandskim nacionalnim provajderom SURFnet i austrijskom mrežom ACOnet, uspostavljena je prva eksperimentalna IP linija. Koristeći modeme koji su radili na zakupljenim telefonskim linijama, tim inženjera uspeo je da konfiguriše prve rutere i poveže Beograd na globalno IP stablo.
Ovaj istorijski korak nije bio samo tehnički trijumf; bio je to i administrativni podvig. Bilo je neophodno registrovati nacionalni domen najvišeg nivoa (ccTLD) za Jugoslaviju. Tako je rođen domen .yu, čiju je administraciju preuzeo upravo YUnic, sa sedištem na PMF-u u Beogradu. Registracija domena obavljena je kod organizacije IANA (Internet Assigned Numbers Authority), koju je tada vodio legendarni Džon Postel (Jon Postel) 3.
Tehnička anatomija pionirskog čvorišta
Arhitektura ranog YUnic čvora na Beogradskom univerzitetu bila je izuzetno kompleksna za održavanje, uzimajući u obzir hronični nedostatak adekvatnog hardvera. Mrežna čvorišta nisu imala luksuz namenskih, visoko-performansnih rutera kakve poznajemo danas. Umesto toga, funkciju rutiranja često su obavljali višenamenski računari sa operativnim sistemima Unix ili VMS, opremljeni specijalizovanim serijskim karticama za povezivanje sa modemima.
U tabeli ispod prikazane su ključne tehničke karakteristike i parametri prve dve faze povezivanja akademske zajednice u Beogradu:
| Tehnički parametar | Prva faza (1987 - 1990) | Druga faza (1991 - 1995) |
|---|---|---|
| Primarni mrežni protokol | EARN/BITNET (NJE/RSCS) | TCP/IP (sa UUCP za asinhronu poštu) |
| Fizički medijum | Bakarni telefonski parovi (PTT zakupljeni vodovi) | Bakarni vodovi, rani optički kablovi na lokalu |
| Brzina prenosa podataka | 9.6 kbps | 19.2 kbps do 64 kbps (eksperimentalno) |
| Ključni hardver | IBM Mainframe, DEC VAX-11/750 | MicroVAX II, Cisco AGS+ (kasnije), PC računari sa Unix-om |
| Adresni prostor | Lokalne tabele imena (EARN) | Prve dodeljene klase IP adresa (Klasa C) |
| Nacionalni domen | Nije postojao (koristili se EARN sufiksi) | .yu (registrovan pri IANA-i) |
Najveći tehnički izazov predstavljao je prelazak sa asinhronih UUCP (Unix-to-Unix Copy) veza, koje su radile po principu "sačuvaj i prosledi" (store-and-forward) za prenos elektronske pošte i diskusionih grupa (Usenet), na stalnu (leased-line) interaktivnu IP vezu koja omogućava korišćenje servisa kao što su Telnet i FTP u realnom vremenu.
Zahvaljujući naporima tima sa PMF-a, u zgradi na Studentskom trgu 16 instaliran je jedan od prvih Cisco rutera u ovom delu Evrope. Povezivanje lokalnih računara na fakultetima vršilo se uglavnom preko koaksijalnih kablova unutar zgrada, dok je komunikacija između različitih fakultetskih zgrada (npr. ETF-a u Bulevaru Revolucije i PMF-a na Studentskom trgu) zavisila od iznajmljenih poprečnih parica PTT-a, koje su često patile od visokog nivoa šuma i čestih prekida rada 4.
Sankcije pod senkom UN rezolucije 757
Samo nekoliko meseci nakon što je prva stabilna IP struktura počela da funkcioniše, usledio je najteži udarac za rani razvoj interneta u Srbiji. U maju 1992. godine, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 757, kojom su SR Jugoslaviji uvedene sveobuhvatne ekonomske, političke, kulturne i naučne sankcije.
REZOLUCIJA 757 SB UN (Maj 1992)
Zvanična blokada naučne i tehnološke saradnje - Isključenje Jugoslavije iz zvaničnih evropskih mreža - Prekid finansijskih transakcija za zakup međunarodnih linkova
v
ODGOVOR AKADEMSKE ZAJEDNICE - Neformalni "sivi" linkovi preko Austrije, Grčke i Švedske - Održavanje domenskog prostora (.yu) iz Beograda - Upotreba UUCP protokola za zaobilaženje direktne blokade
Ova rezolucija je eksplicitno nalagala prekid naučne i tehničke saradnje, što je automatski značilo nalog evropskim provajderima da isključe jugoslovenske akademske institucije sa svojih mreža. Zvanična veza sa EARN mrežom je prekinuta, a planirani brzi IP linkovi ka evropskim čvorištima su suspendovani.
Uprkos formalnoj blokadi, internet u Srbiji nije potpuno ugašen. Nastupio je period koji istoričari tehnologije nazivaju "erom snalaženja i herojske polu-ilegale". Naučni radnici i mrežni inženjeri, koristeći lične kontakte sa kolegama u inostranstvu – pre svega u Austriji (Univerzitet u Beču), Grčkoj (FORTH u Iraklionu na Kritu) i Švedskoj – uspeli su da održe minimalne kanale komunikacije.
„Sankcije su nam zabranile zvanični zakup međunarodnih linija, ali nisu mogle da zabrane telefonske pozive. Konfigurisali smo sisteme tako da u toku noći, kada su tarife bile jeftinije, naši serveri automatski pozivaju telefonske brojeve partnerskih akademskih institucija u Evropi, prebacujući akumuliranu poštu i podatke preko klasičnih modemskih veza. To je bila spora, skupa, ali funkcionalna pupčana vrpca sa svetom.“ 5
Ovaj "sivi" mrežni saobraćaj omogućio je da domaći lekari, naučnici i studenti ostanu u toku sa svetskim dostignućima u trenucima kada je zemlja bila pod potpunom fizičkom i informativnom blokadom. Istovremeno, administracija .yu domena uspešno je zadržana pod kontrolom domaćih stručnjaka, uprkos čestim pokušajima spoljnih političkih pritisaka da se pravo na upravljanje domenom oduzme Beogradskom univerzitetu.
Nasleđe i prelazak u komercijalnu eru (1995)
Iskustva stečena tokom rada u ekstremnim uslovima između 1991. i 1995. godine imala su presudan uticaj na kasniji razvoj telekomunikacionog tržišta u Srbiji. Kada su krajem 1995. godine sankcije delimično suspendovane nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, YUnic i prateća akademska infrastruktura poslužili su kao direktna platforma za eksplozivan razvoj prvih komercijalnih internet provajdera (ISP).
Inženjeri koji su gradili prve mrežne mostove na PMF-u i ETF-u postali su osnivači i tehnički direktori prvih domaćih kompanija koje su ponudile komercijalni pristup internetu široj javnosti (poput Beotela, EUnet-a Jugoslavija i drugih). Koncept otvorenog, decentralizovanog povezivanja koji je testiran kroz YUnic postavio je visoke standarde u pogledu tehničke pismenosti i otpornosti infrastrukture.
Danas, u eri gigabitnih optičkih veza i 5G mobilnih mreža, pionirski koraci ostvareni na bakarnim paricama od 9.6 kbps deluju kao daleka i romantična praistorija. Ipak, bez vizije istraživača koji su u vremenima najveće krize prepoznali značaj globalnog povezivanja, digitalni pejzaž Srbije izgledao bi znatno drugačije. YUnic nije bio samo tehnička mreža; bio je to prozor u svet kroz koji je prostrujala svetlost digitalne budućnosti u trenucima kada je sve ostalo bilo u mraku.
Reference i literatura:
Česta pitanja (FAQ)
Šta je bio YUnic i koja je bila njegova uloga?
YUnic (Yugoslav University Network Information Center) bio je koordinaciono telo i preteča akademske mreže, osnovano sa ciljem da objedini računarske resurse jugoslovenskih univerziteta i obezbedi njihovu integraciju u globalni internet prostor početkom devedesetih.
Kada je i kako uspostavljena prva internet veza u Jugoslaviji?
Prva funkcionalna IP veza uspostavljena je krajem 1991. godine preko eksperimentalnih linkova koji su povezivali Računski centar PMF-a u Beogradu sa međunarodnim čvorištima u Austriji i Holandiji, koristeći UUCP i rane TCP/IP protokole.
Kako su sankcije uticale na rani internet u Srbiji?
Sankcije uvedene Rezolucijom 757 SB UN u maju 1992. godine formalno su odsekle Jugoslaviju sa globalnih akademskih mreža (poput EARN-a). Ipak, zahvaljujući ličnim kontaktima naučnika i neformalnim linijama preko Beča i Soluna, protok informacija nikada nije potpuno obustavljen.